Prvi deo
Dok sam uvlačio svoj poslednji dim, pitala me je ponovo „zašto to radiš Saša“, pogledom punim ljubavi i tajnih razloga zbog kojih me je volela. Koliko god da sam se trudio nisam mogao da pobegnem od sebe, ali sam joj svejedno u svom stilu odgovorio: „znaš mala da posle ovoga neću više“, nakon čega sam je poljubio u mokro lice koje se trudila da ne primetim.
Bila je sjajna moja B. Toliko stvari je radila za mene, a da nijednu apsolutno nisam zaslužio. Tog sedmog novembra dve hiljade i neke, kada sam pucao među njene bujne grudi i dalje me je gledala pogledom punim nade, kao da je htela da kaže da će ozdraviti i da ne brinem. Brinuo sam B., strašno sam brinuo, zato sam ti i više puta rekao da bi možda bilo bolje da si otišla, ali ti nisi htela da slušaš...
Sada kada je gledam dok mrtva leži na našem rasklimatanom krevetu, dok joj se krv sliva po golom telu, a oči gledaju u pravcu ruke koja kao da i dalje traži moj stisak, ja palim svoj džoint, koji će poslednji put proći kroz nozdrve moje male tužne B.
Upoznali smo se tako davno, da ne pamtim vreme, ni okolnosti. Verujem da je B. Znala i tačnu satnicu i da je svake godine, nekim sitnim simbolima, pokušavala da me natera da se setim. Bilo je beznadežno B. i sama znaš.
Pred očima mi se pojavljuje terasa beogradskog kafića, koji se nalazio na vrhu nekih dugačkih stepenica, blizu luke, ako se dobro sećam. Sedeo sam sa nekim starim školskim drugom sa kojim se nisam video još od gimnazije. I dok mi je prepričavao svoju nemalu životnu putanju punu slave i uspeha, iz buljuka dima koji je plutao iz naših nezdravih navika, promaljala se jedna mala glava koja se tresla od ushićenja izazvanog neobično zanimljivom pričom njenog partnera za stolom.
Imala je izuzetno sitno lice, koje je pridržavala svojim još sitnijim šakama. Nos joj je bio prav i duguljast i izdvajao se kao ponosita posebnost ukupnosti njenog lika. Tanke usne grizla je poput gladnog deteta, čekajući novu kulminaciju u priči svog sagovornika. Tako je verno podražavala smešne, ali i tužne delove njihovog razgovora, da mi je, iako je bila prekrivena maglom dima, odmah zapala za oko.
Rekao sam drugu, koji je tada došao na temu svog šefovanja u nekom američkom osiguravajućem društvu, „najboljem u zemlji i na celom Balkanu uopšte“, da me izvine na trenutak.
Prišao sam devojci i njenom prijatelju i pitao ih da li kojim srećnim slučajem imaju šibicu. Ona mi je tako prijatno pružila upaljač svog nesrećnog prijatelja, koji sam ja još nesrećniji odbio.
-Meni trebaju šibice- izgovorio sam, tako tužno, kao da su sve moje životne nade izneverene tom činjenicom.
-Ali, Vi želite da upalite cigaretu, zar ne?-
-Svakako- odgovorio sam.
-Pa, to možete i upaljačem- rekla je, smejući se.
-A, to nikako ne mogu-.
Primetio sam da njen prijatelj razmišlja da li da šutne moju odvratnu zadnjicu nogom ili pesnicom, dok me je ona gledala sa neobičnim interesovanjem.
-Zašto?- pitala je.
-Ja sam veliki protivnik upaljača. Oni uzimaju dušu vatri-
Nisam siguran da li je glasniji bio zvuk njenog nevinog kikota, ili srdžba njenog prijatelja, koji mi je rekao da se gubim odatle, da mi zubi ne bi igrali „ping pong na ispadanje“.
Moj školski drug, koji je sve to sa strane posmatrao, gladeći svoju kravatu, koju „mora da nosi jer sada ima ozbiljan posao“, bio je zaprepašćen, ali ga to nije sprečilo da nastavi sa svojom pričom.
Eto tako sam upoznao svoju B. Svakako razumete da sam za ceo ovaj doživljaj saznao iz usta koga drugog do nje, koja je to našim zajedničkim prijateljima pričala hiljadu puta i čekala da joj se potvrdno nasmešim, svestan svoje genijalnosti, što nikada nisam činio.
Nije bilo osobe na ovom svetu, koja me je više volela od B.
Kad god bih se vratio sa posla palio bih džoint, na meni bi videla tragove mirišljavih karmina, ali bi se povlačila u sebe i plakala, ne govoreći mi nikada, nijednu reč.
-Čime sam to zaslužio B.?- pitao sam je.
Rekla je da ne može nikada nikome da objasni tu ljubav koju je gajila prema meni. Ali je uvek spominjala trenutak kada sam je vodio na neki koncert klasične muzike u Kolarcu. To mi nije nikako bila namera, pošto svakako nisam obožavalac ozbiljnih melodija. Naime, suviše sam olako shvatao sebe, da bih dozvolio da budem deo tako „važnog trenutka“.
Dok je neka dama strugala gudalom po svom instrumentu, ustao sam i rekao kako je „sve to suviše ozbiljno i kako ja tu ništa ne razumem. I kako znam samo da volim svoju ženu, kojoj je mnogo dosadno na njihovom koncertu“.
Portiri su nas ubrzo izbacili iz sale, na svežinu jesenje kiše, a B. je umesto crvena od sramote i ljutine, bila ozarena od sreće.
-Pa ti si tako divan. Volim te!-
Nisam znao šta bih joj odgovorio i da li je volim ili ne, znao sam samo da mi je očajnički potrebna cigareta.
I tako je B. uvek bila žrtva mojih fizičkih potreba, koje sam sebično branio kad god je to bilo moguće. I sada, dok njeno telo nepomično leži preda mnom, shvatam koliko mi je očajnički potrebno piće...

Овде ни Аристотел не би имао шта да замери!
ОдговориИзбриши