Sedmi deo
B. je svake nedelje našeg zajedničkog života pravila lignje pečene u belom vinu i poprskane svežim bosiljkom. Voleo sam te naše nedelje jer su mirisale na beli luk, vino i pesme Edit Pjaf koje je B. volela da sluša u pauzama mešanja jela i seckanja rukole za salatu, koju je znala da neobično volim.
Mislio sam o njenoj crveno beloj kecelji, uvek isflekanoj pri vrhu, u kojoj je trčkarala po kuhinji, pevajući "Padam, padam, padam...".
Cela ta slika bila mi je pred očima dok sam sedeo u avionu na putu za Francusku, u koju sam išao spreman da započnem svoj novi život.
Kada sam napustio Laru, kao svoju poslednju šansu, našao sam se u bunilu izazvanom pesimizmom i stvarnim nedostatkom mogućnosti za izbavljenje. Shvatio sam da se nalazim sam na svetu, a uz to sam nosio teško breme krivice koje me je izjedalo do krajnjih granica.
U tim deprimirajućim časovima, na pamet mi je pao Strahinja Stojanović, jedini čovek koji je još uvek mislio da u meni ima nečeg dobrog. To je možda bilo zbog činjenice da je ovaj grad napustio pre nešto više od deset godina, a možda i zbog toga što se nikada nije udubljivao u moju ličnost. Družili smo se kao deca, kada me je branio od lokalnih siledžija, uvek primajući udarce umesto mene.
Sada sam u džepu imao samo njegovu adresu, koju mi je dala njegova majka, uz neverovatnu muku, pošto je više od sat vremena pokušavala da se seti ko sam.
-Aaaa, ti si onaj zbog kojeg je moj mali dolazio modar kući. Samo da znaš, da ti nikada ne bih rekla gde živi da se ja pitam, ali znam da te je uvek voleo, ni sama ne znam zbog čega, a pošto mi mnogo ne priča šta radi tamo, čim ga budeš video, da si mi javio kako je i u kakvom se društvu kreće, je l jasno?- naređivala je Strahinjina mama, dok je štampanim slovima, polako- da ne pogreši, zapisivala na papir odrednicu moje jedine nade.
Rekla mi je da se njen sin vrlo dobro snašao u Francuskoj i da sada vodi jedan lep hotel na periferiji grada. Mislio sam da ga pozovem pre nego što iz čista mira uđem ponovo u njegov život, ali sam se plašio da će me odbiti bez pogovora i tako odagnati svaku česticu mogućnosti obnavljanja moje vere u bolje prilike.
Plašio sam se aviona, a stjuardesa me je smestila na sedište blizu prozora, pa sam, čim sam osetio da uskoro polećemo, spustio roletnu, stoga se nisam poslednji put oprostio sa pistom zemlje koju sam napuštao, zauvek.
Pored mene sedeo je jedan mladić, koji nije imao više od dvadesetak godina. Od kada smo ušli u avion, trudio se da započne razgovor. Saznao sam da studira međunarodnu politiku u Parizu i da se usput bavi fotografijom. Čak i kada su nam se sedišta nagnula unazad, što je bio znak da polećemo i što je u meni izazvalo neverovatno lupanje srca, nije ga sprečilo da mi priča o vrstama analognih fotoaparata koje skuplja već tri godine. I kada smo se najzad probili među stotinu oblaka i ja se na trenutak smirio, setio sam se
da bih mogao da ga pitam da li zna za hotel mog prijatelja i da li bi mogao da mi kaže kako bih do njega mogao da dođem. Uzeo sam ono parče papira, koje je bilo prilično nemarno zgužvano u zadnjem džepu mojih pantalona, uzevši u obzir da se radilo o mojoj poslednjoj šansi i pokazao mu.
Nekoliko puta je čitao adresu naglas i smejao se. Nisam imao snage da mu objašnjavam da idem kod svog starog prijatelja, uz sve detalje koji su toj iznenadnoj odluci doprineli, pa sam samo rekao da tamo "idem poslom". Nakom nekoliko minuta nervozno sam ga pitao zašto se toliko smeje, a on mi je uplašenijim glasom odgovorio:
-Pa, ovo je jedna od najpoznatijih javnih kuća u Parizu. Svaka čast za posao. Ovaj... To je sjajno-.
Nakon toga je ućutao i nije progovorio ni reč, dok nismo sleteli na arerodrom Sarl de Gol...
Mislio sam o njenoj crveno beloj kecelji, uvek isflekanoj pri vrhu, u kojoj je trčkarala po kuhinji, pevajući "Padam, padam, padam...".
Cela ta slika bila mi je pred očima dok sam sedeo u avionu na putu za Francusku, u koju sam išao spreman da započnem svoj novi život.
Kada sam napustio Laru, kao svoju poslednju šansu, našao sam se u bunilu izazvanom pesimizmom i stvarnim nedostatkom mogućnosti za izbavljenje. Shvatio sam da se nalazim sam na svetu, a uz to sam nosio teško breme krivice koje me je izjedalo do krajnjih granica.
U tim deprimirajućim časovima, na pamet mi je pao Strahinja Stojanović, jedini čovek koji je još uvek mislio da u meni ima nečeg dobrog. To je možda bilo zbog činjenice da je ovaj grad napustio pre nešto više od deset godina, a možda i zbog toga što se nikada nije udubljivao u moju ličnost. Družili smo se kao deca, kada me je branio od lokalnih siledžija, uvek primajući udarce umesto mene.
Sada sam u džepu imao samo njegovu adresu, koju mi je dala njegova majka, uz neverovatnu muku, pošto je više od sat vremena pokušavala da se seti ko sam.
-Aaaa, ti si onaj zbog kojeg je moj mali dolazio modar kući. Samo da znaš, da ti nikada ne bih rekla gde živi da se ja pitam, ali znam da te je uvek voleo, ni sama ne znam zbog čega, a pošto mi mnogo ne priča šta radi tamo, čim ga budeš video, da si mi javio kako je i u kakvom se društvu kreće, je l jasno?- naređivala je Strahinjina mama, dok je štampanim slovima, polako- da ne pogreši, zapisivala na papir odrednicu moje jedine nade.
Rekla mi je da se njen sin vrlo dobro snašao u Francuskoj i da sada vodi jedan lep hotel na periferiji grada. Mislio sam da ga pozovem pre nego što iz čista mira uđem ponovo u njegov život, ali sam se plašio da će me odbiti bez pogovora i tako odagnati svaku česticu mogućnosti obnavljanja moje vere u bolje prilike.
Plašio sam se aviona, a stjuardesa me je smestila na sedište blizu prozora, pa sam, čim sam osetio da uskoro polećemo, spustio roletnu, stoga se nisam poslednji put oprostio sa pistom zemlje koju sam napuštao, zauvek.
Pored mene sedeo je jedan mladić, koji nije imao više od dvadesetak godina. Od kada smo ušli u avion, trudio se da započne razgovor. Saznao sam da studira međunarodnu politiku u Parizu i da se usput bavi fotografijom. Čak i kada su nam se sedišta nagnula unazad, što je bio znak da polećemo i što je u meni izazvalo neverovatno lupanje srca, nije ga sprečilo da mi priča o vrstama analognih fotoaparata koje skuplja već tri godine. I kada smo se najzad probili među stotinu oblaka i ja se na trenutak smirio, setio sam se
da bih mogao da ga pitam da li zna za hotel mog prijatelja i da li bi mogao da mi kaže kako bih do njega mogao da dođem. Uzeo sam ono parče papira, koje je bilo prilično nemarno zgužvano u zadnjem džepu mojih pantalona, uzevši u obzir da se radilo o mojoj poslednjoj šansi i pokazao mu.
Nekoliko puta je čitao adresu naglas i smejao se. Nisam imao snage da mu objašnjavam da idem kod svog starog prijatelja, uz sve detalje koji su toj iznenadnoj odluci doprineli, pa sam samo rekao da tamo "idem poslom". Nakom nekoliko minuta nervozno sam ga pitao zašto se toliko smeje, a on mi je uplašenijim glasom odgovorio:
-Pa, ovo je jedna od najpoznatijih javnih kuća u Parizu. Svaka čast za posao. Ovaj... To je sjajno-.
Nakon toga je ućutao i nije progovorio ni reč, dok nismo sleteli na arerodrom Sarl de Gol...

Mislim da već obožavam Strahinju. :)
ОдговориИзбришиhahaha to su nasi senzibiliteti :)
ОдговориИзбришиObrt. Sjajno! Vrlo zivotno i dinamicno. Radujem se nastavku. Bravo!
ОдговориИзбришиMalo sam razocarana preokretom, jer podseca na tipican neocekivani niz dogadjaja, a mislila sam da ce prica teci u potpuno drugacijem pravcu. Ali, svakako jedva cekam nastavak:)
ОдговориИзбришиMajo, potpuno se slazem. Pokusacu da ostanem dosledna prici :)
ОдговориИзбриши