Četvrti deo

-Dakle, ne možeš da se setiš nijednog razloga zbog kojeg bi tvoja žena, ili šta je već bila, oduzela sebi život?- pitao je inspektor Travica, sada već malo ličnijim tonom, nestrpljiv i besan, zbog mojih neodređenih odgovora.

Da sam nastavio istim, pomalo ravnodušnim stilom, čini mi se da bi me strpao u pritvor do daljnjeg. Neko vreme sam ćutao kako bih shvatio, šta se to traži od mene i šta bi jedan normalan čovek u mojoj situaciji odgovorio.

-Možda je otkrila da imam ljubavnicu- rekao sam.

-Ljubavnicu!?- dreknuo je Travica i ponovo skupio svoje ispitivačke oči, sada u ofanzivnu poziciju.

-To svakako menja stvar. Koliko je dugo imaš?-

-Malo više od godinu dana- odgovorio sam.

-A to tačno znaš, je li?-

Očekivao sam da će biti besan, da će me podići sa one stolice i baciti u tamnicu da trunem u svom grehu. Ali, nije to učinio... Na njegovom licu ocrtavala se ravnodušnost pomešana sa olakšanjem i ponovnim razumevanjem. Svi smo mi loši ljudi, zato se tako dobro razumemo, pomislio sam.

-I, misliš da je saznala za to, a?- pitao je Travica, blago se osmehujući.

-Da, milsim da jeste- rekao sam.

-Pa, dobro, to objašnjava celu stvar. Nego, je l dobra ta tvoja?-

-Bila je to najdivnija osoba koju sam poznavao...-

-Ma ne ona, nego ta druga!-

-Koja druga?- bio sam zbunjen.

-Pa ta koju si ....-

-Ne!- prekinuo sam ga. -Ta druga je čisto zlo!-

I nakon potankih objašnjenja, izuzetno ličnih stvari i sitnica iz mog privatnog života, potpuno nebitnih za istragu, koliko mi se činilo, rekao mi je da mogu da idem. I tako sam napustio sobu za saslušanje, ostavljajući inspektora Milutina Travicu sa njegovim prljavim maštarijama, ali nisam mnogo mario. Bio sam slobodan, ili mi se barem tako činilo...

Dok sam putovao tramvajem u nepoznatom pravcu, jer sam ušao u prvi koji je naišao, ne gledajući ni broj, ni adresu, mislio sam o B., njenim savršenim zubima, naparfemisanom vratu gorkog ukusa, mekim usnama i osmesima, o svemu što sam voleo, a potom i ubio...

Za to vreme, čovek na sedištu ispred mog listao je note i tiho pevušio neku pesmu dok ga je ceo tramvaj posmatrao kao ludaka. Ljudi su se smejali, čudili i došaptavali gledajući u njegovom pravcu. Mene niko nije ni primetio, jer sam delovao sasvim normalno. Spoljašnjost je velika varka, ali i odličan adut  za provlačenje kroz život.
I dok je taj nepoznati putnik "čitao" iz svoje notne sveske, shvatio sam da nemam kuda da odem. Sa porodicom nisam odavno razgovarao, prijatelja skoro da nisam imao, a B. više nije bila tu.

Ostala je samo "ona druga", ali ne verujem da bi danas želela da me vidi. Nije se dugo javljala, a ja sam prestao da zovem.
Kako je tramvaj ubrzo stigao na svoju poslednju stanicu, meni nije ostalo ništa drugo, nego da iskoristim tu poslednju šansu...

Коментари

  1. Originalan stil koji nas i dalje drzi napetima i u punoj neizvesnosti. Jednom recju fantasticno!

    ОдговориИзбриши

Постави коментар